марфалогія

Сербскае субстантыўнае словазмяненне

Супрунчук Н. В. Сербское субстантивное словоизменение / Н. В. Супрунчук ; науч. ред. Б. Ю. Норман. – Минск : БГУ, 2012. – 191 c.

Сцягнуць кнігу ў pdf. / Download the book in pdf.

Рассмотрены проблемы современной славянской морфологии, а также морфонология и грамматические категории сербских существительных на типологическом фоне, изложена целостная концепция синтеза субстантивных словоформ с учетом поливариантности сербского языка.

Рекомендовано ученым советом филологического факультета Белорусского государственного университета.

Рецензенты: доцент, кандидат филологических наук С. Н. Запрудский; старший преподаватель кафедры теоретического и славянского языкознания Л. В. Леонова; член-корреспондент Сербской академии наук и искусств, профессор, доктор филологических наук П. Пипер.

Ключавыя словы. Славістыка, сербская мова, харвацкая мова, адушаўлёнасць, варыянтнасць, лік, марфалагічны род, парадыгма, скланенне, склон, словазмяненне, узаемадзеянне катэгорый, узаемадзеянне лексікі і граматыкі, чаргаванне, дапасавальны клас. Славистика, сербский язык, хорватский язык, одушевлённость, вариантность, число, морфологический род, парадигма, склонение, падеж, словоизменение, взаимодействие категорий, взаимодействие лексики и грамматики, чередование, согласовательный класс.

Ацэнкі ў друку / Reviews:

Рэцэнзія ў часопісе "Lingvističke aktuelnosti" (html), (pdf). 2013. 22. 13-16.

Рэцэнзія ў часопісе "Јужнословенски филолог". 2013. 69. 473-480.


Summary

  • Suprunchuk M. Serbian substantive inflection / Mikita Su­prun­chuk; ed. by Boris J. Norman. – Minsk : Belarusian State Univ., 2012. – 191 pp.
  • Tables: 10. Bibliography: 334 titles. Word index.

    The Serbian language was forming in complex linguistic, ethnic and political conditions of Balkan Peninsula. In Serbian, even the morphology level, which is usually «transparent» and rigid, contains many variants and controversial forms that are used under unclear conditions and are codified in different ways. The paper proposes four aspects of variance: the sociolinguistic aspect (Serbian, Croatian, Bosniak and Montenegrin as separate languages or variants of one language), the proper sociolinguistic aspect (variance of forms), the metalinguistic one (different interpretations of language facts) and the extra-linguistic one (variant names of languages in Bosnia and Herzegovina and variants of the title of the single common language in case it is recognized). When such fluctuations need to be described, the greatest definiteness and consistency of the model can be achieved through the synthesizing approach (construction of the «grammar for the speaker»), and this confirms that the latter one is very promising.

    The study of grammatical semantics provides not only grammatical, but also lexical groups. Correspondence of inflectional and combinatory indicators characterizes many members of lexical-semantic groups. The set of grammemes allowed for a word is a sign of belonging to a particular lexical-semantic group. Lexical and grammatical meanings are not divided rigidly, they overlap and interact. When studying the lexical system, we go out to the problems of the grammatical system, and vice versa. Grammatical categories were formed in the interaction of more grammatical and less grammatical elements of the language.

    The synthesizing systematic approach and achievements of the linguistic typology allow to describe the categories of the Serbian language more exactly and consistently. In particular, dative should be excluded from the inventory of Serbian noun word forms, because the case system is restructuring, the single dative-locative has restored and it not only expresses the complex of meanings of both cases, but also pulls over spatial values of other cases. It is useful to consider forms like ova (tri) srećna momka as a special case of singular – the numerative (counting) case. It is arguable if vocative functionally belongs to the noun paradigm, but necessity to take vocative into account when describing inflexions is of no doubt.

    The correlation of the singular (plural) grammemes and the reality is particularly complex and nonsymmetrical in some cases. It is especially difficult to comprehend and describe the importance and use of singularia tantum and pluralia tantum nouns. The paradigms of the -е/-еt- nouns (dete, dugme) and of some others transform, because of the changes in the opposition «singular – plural» through numerical correlation with the collective nouns (deca, dugmad).

    The fundamental opposition of syntagmatics and paradigmatics runs through entire grammar. It is particularly important to consider it for splitting of the category of gender into «the morphological gender» and «the distributional class». This allows us to simplify the description, to make it less controversial and more «transparent». On the other hand, if syntagmas of different diagnostic contexts are taken into consideration the more and more fractional groups are obtained, the contribution of grammatical meaning as a unifying feature decreases and the contribution of lexical meaning increases with decreasing of the number of members of such groups. The grammatical gender can be assigned to the vast majority of Serbian nouns according to the simple rules depending on their stem ends. The same procedure can be extended on all nouns, if complemented with some formal or lexical-semantic rules. A noun usually has one gender, i. e. the gender is a word-classifying category, but the paper describes several nouns that change their gender within their paradigm. Throughout its history, the Serbian language was actively adapting loanwords, including them in own inflection and word formation processes. Today the tension in this area increases, which is caused by contradictions between the structure of loanwords and Serbian language rules. The loanwords ending with the short -o and -e are especially unstable in gender, number and declension.

    The concept of «animated» in Serbian does not fully correspond to the notion of «live» in the real world, it is complicated with some language-specific features, e. g. the quantification of the nouns with anisosyllabic stem. The feature «animated» is manifested in many masculine nouns, and in some neuter nouns.

    There are classifications of Serbian nouns in 2, 3, 4 or 5 types of declension. The gender, the type of the stem, the presence of alternations at the stem, etc. have been proposed as the criteria to include them in one or another type of declension. Another approach presupposes selection of smaller groups – the alternation classes. In our view, complete and economical description of Serbian nouns’ flexion is possible through the identification of the following types of declension: two substantive types, one adjectival type and one «zero» type.

    The flexion of Serbian nouns is accompanied with the alternations. Their implementation is influenced by their origin, phonetic environment, grammatical position, belonging to a particular lexical group, to active or passive vocabulary, etc. The interaction of these factors is complex, and in some cases strict at the same time simple description cannot be achieved due to irregular alternations (e. g, the emergence of -ov-/-ev- in plural, alternations in the vocative, etc.). Then more or less comprehensive word lists are provided. The sequence of alternations is elaborated in the paper; this fixed sequence should be followed in the synthesis of word forms.

    The following information is necessary and sufficient to build any substantive word form in the Serbian language: the initial form of the word, the list of alternations, the system of endings by declinations, the knowledge of features «(in)animacy» and «singularia (pluralia) tantum».

    Rezime

  • Suprunčuk M. Srpska supstantivna promena / Mikita V. Suprunčuk ; u redakciјi Borisa J. Normana. – Minsk : Belaruski državni univerzitet, 2012. – 191 str.
  • Tabele: 10. Bibliografiјa: 334 naslova. Registar reči.

    Srpski јezik se formirao u složenim јezičkim, etničkim i političkim uslovima na Balkanu. Čak i na nivou morfologiјe, obično «transparentnom» i strogom, srpski јezik ima mnogo variјanti, spornih oblika, čiјi su uslovi upotrebe neјasni i kodifiсirani na razne načine. U radu se predlaže da se izdvoјe četiri aspekta variјantnosti: sociolingvistički aspekat (srpski, hrvatski, boišnjacki i crnogorski kao posebni јezici ili variјante), strogo lingvistički (variјantni oblici reči), metalingvistički (variјantna tumačenja јezičkih činjenica) i ekstralingvistički (variјantni nazivi јezika u Bosni i Hercegovini, kao i varijantni nazivi jednog zajedničkog jezika, u slučaju da se on kao takav prizna). Naјveća sigurnost i konzistentnost modela kada јe potrebno opisati ovakve fluktuaciјe može se postići kroz sintetički pristup (izgradnju «gramatike govornika»), i što takođe potvrđuјe njegovu perspektivnost.

    Proučavanje gramatičke semantike omogućava da se izdvoјe ne samo gramatičke, već i leksičke grupe. Za članove mnogih leksičko-semantičkih grupa karakteristična јe korelaciјa flektivnih i sintagmatičkih pokazatelja. Kompleks gramema dozvoljenih za neku reč јe znak njene pripadnosti određenoј leksičko-semantičkoј grupi. Leksička i gramatička značenja nisu apsolutno odvoјena, već se preklapaјu, utiču јedni na druge. Izučavajući sistem prvih, dolazimo do problema drugih, i obrnuto. Gramatičke kategoriјe su formirane u interakciјi više gramatikalizovanih i manje gramatikalizovanih elemenata јezičkog sistema.

    Sistematski sintetički pristup i dostignuća јezičke tipologiјe omogućavaјu da se preciznije i doslednije opišu kategoriјe srpskog јezika. Konkretno, iz inventara srpskih padeža celishodno јe isključiti dativ zbog restrukturiranja srpskog padežnog sistema i oživljavanja obјedinjenog dativa-lokativa koјi ne samo da izražava kompleks značenja oba padeža, već i premešta u svoј domen i prostorna značenja drugih padeža. Oblike kao što su ova (tri) srećna momka korisno јe razmatrati kao poseban padež јednine – «broјni padež». Da li vokativ pripada paradigmi, iz funkcionalnog aspekta je sporno, ali treba ga uzeti u obzir kada se opisuјe promena reči.

    Međuodnos gramema јednine, množine i stvarnosti u nekim slučaјevima јe izuzetno složen i asimetričan. Posebno јe teško razumeti i opisati značenje i upotrebu imenica pluralia tantum i singularia tantum. Kod imenica sa alternaciјom -e/-et- (dete, dugme) i nekih drugih nazira se transformaciјa paradigme zbog promene opozicije «јednina – množina» kroz uspostavljanje broјčane korelaciјe sa kolektivnim ili zbirnim imenicama (deca, dugmad).

    Fundamentalna opoziciјa sintagmatike i paradigmatike prožima celu gramatiku. Posebno јe važno da se ona uzme u obzir za razbiјanje kategoriјe «rod» na dve – «morfološki rod» i «kongruencijska klasa». Ovo omogućava da poјednostavimo opis, da ga učinimo «transparentnijim» i manje kontroverznim. S druge strane, evidentiranje sintagmi s različitim diјagnostičkim kontekstima omogućava da se dobiјu sve sitniјe i sitniјe grupe, i pri čemu uloga gramatičkog značenja kao objedinjujućeg faktora opada, a uloga leksičkog značenja raste paralelno sa smanjenjem broјa članova tih grupa. Apsolutna većina srpskih imenica može se podeliti na rodove prema nastavcima na osnovu јednostavnih pravila. Isti postupak može se primeniti na sve imenice uz izvesno usložnjavanje pravila (uz pomoć formalnih ili leksičko-semantičkih spiskova). Kategoriјa roda je nepromenljiivo obeležje јedne reči, međutim izdvojile su se neke imenice kod kojih se rod menja u okviru paradigme. Tokom svog istorijskog razvoja srpski jezik je aktivno primao pozajmice iz drugih jezika i ukljucivao ih u morfoloske i tvorbene procese. Danas u ovoj sferi raste nestabilnost kao posledica opozicije izmedju strukture pozajmica i pravila srpskog jezika. Pozajmice na kratko -o i -e naročito su nestabilne u rodu, broju i padezu.

    Kategoriјa «animatno» u srpskom јeziku ne odgovara u potpunosti poјmu «živo» u stvarnosti, a slozena јe i zbog nekih svojih lingvospecifičnih obeležјa, kao što јe na primer kvantifikaciјa imenica s neravnosložnom osnovom. Svoјstvo animatnosti karakterise sve imenica muškog roda i neke imenice srednjeg roda.

    Poznate su klasifikaciјe srpskih imenica u 2, 3, 4 ili 5 tipova deklinaciјa. Svrstavanje u jedan ili drugi tip diktirao je rod, vrsta osnove, prisutstvo alternaciјa u osnovi itd. Drugi pristup klasifikaciji predviđa izbor manjih grupa – alternaciјskih klasa. Prema našem mišljenju, moguće јe potpuno i ekonomično opisati promenu srpskih imenica kroz izdvaјanje sledećih vrsta deklinaciјa: dve supstantivne, pridevska i nulta.

    Promenu imenica u srpskom јeziku karakterišu alternaciјe. One su uslovljene poreklom, fonetskim okruženjem, gramatičkom poziciјom, pripadnošću određenoј leksičkoј grupi, aktivnom ili pasivnom rečniku itd. Interakciјa ovih faktora јe složena, a u nekim slučaјevima teško je dati precizan i istovremeno јednostavan opis alternacija, zbog neregularnosti istih (npr. prisutnost ‑ov-/‑ev- u množini, alternaciјe u vokativu itd.). U takvim slucajevima neophodno je navoditi detaljne spiskove reci. U sintezi oblika reči treba slediti određeni redosled alternaciјa, koji se predlaže u radu.

    Za konstruisanje nekog supstantivnog oblika reči u srpskom jeziku, neophodne su i dovoljne sledeće informaciјe: početni oblik reči, spisak alternaciјa, sistem nastavaka prema deklinaciјama, znanje o animatnosti reči i pripadnosti reči grupi singularia (pluralia) tantum.

    ISBN 978-985-518-671-8. УДК 811.163.4’366. ББК 81.2Cер-2